Nije bolje spriječiti, bolje je liječiti!
Čovjek je od davnina znao za korisna djelovanja pokreta na mnoga stanja i tegobe. Još u doba praistorije svaki čovjekov dan je prolazio u kretnji, lovu, radu… Blagotvorno djelovanje vježbi uočili su i stari Grci, Egipćani i Kinezi, pa su tako i prve Olimpijske igre nastale u Grčkoj. Hipokrat kao najpoznatiji starogrčki doktor živjeo je 83. godine a u svojim je djelima isticao značajan i koristan efekat vježbanja za zdravlje. On iznosi lično viđenje o zdravlju i fizičkom vaspitanju a jedna od mnogih njegovih izreka glasi: “Svi dijelovi tijela koji su u funkciji, ako se primjereno koriste i vježbaju radom, dobro se razvijaju, ostaju zdravi i stare sporo, ali ako nisu u upotrebi, postaju skloni bolesti, zaostaju u rastu i brzo stare.”
Danas prosječan čovjek živi 73. godine i to ako mu se posreći. Olimpijske igre i dalje postoje i naravno rezervisane su za one koji žive od svoga tijela i žive za svoje tijelo. I to je uredu. Ali šta je sa ostalim stanovništvom? Gdje su? Ne viđamo ih u sportskim salama. Kažu, ne vole da se znoje. Ne viđamo ih ni na stazama za trčanje. Smeta im da ih vide drugi ljudi. Pilates, teretana, aerobik?- “Skupo mi je!” (Ali nisu skupe nadogradnje noktiju, kvarcanje, depilacija laserom ili cigarete). Bazen? -”Ne, onda budem mokar/mokra.” Šetnja?-” Ajoj, ne da mi se sad. Vruće je”. Ili ako je zima onda: “Ajoj, pa hladno je”. A možda šetnja na proljeće? – “A ne! Jedva sam dočekao/la lijep dan pa da sjednem u neku baštu i popijem kafu.” Imamo i jesen, šta je sa tim? – “Ne mogu, spremam zimnicu” (u prevedenom “spremam zimnicu” više se ne odnosi na ono što su naše majke nekad radile u kuhinji za šporetom, nego se odnosi na spremanje zimnice u crijevima i to u krevetu ispred TV-a.
I evo ja se u potpunosti slažem sa tim. Iako mi ljudi kao vrsta nismo predviđeni da samo sjedimo i ležimo, nego da se krećemo (znate ono, kineziologija=nauka o kretanju), ipak podržavam sve one koje bi radije da se izležavaju u svom domu negdje do 45-e godine života. Poslije će to isto da rade ali u bolnicama. Pa moraju i doktori od nečega da žive. Zašto da perem zube kad ima teta zubarka ili čika zubar da ih popravi? Zdrava hrana? Čemu to? Pa kardiologija je u današnje vrijeme baš mnogo napredovala. Fizička aktivnost? Bilo kakva? Barem malo par puta dnevno podići ruke gore-dole? Svašta! Nećemo se valjda sad svi kretati i biti zdravi? Zdravstveno će nam ionako platiti sve troškove liječenja. A i lijepo je otići malo u banju. Tamo se steknu i neka nova prijateljstva. Svi u istom ili sličnom košu, pa se ima i o čemu popričati (kome je koji disk pukao i sl.). Čemu onda trud? Za 50. godina svi ćemo ionako biti invalidi. Svima nam je poznata mudra izreka Thomasa Fullera “Bolje spriječiti nego liječiti” ali se mi ipak uporno i istrajno odupiremo tim preventivnim kretnjama i bježimo od njih što bi se reklo kao đavo od krsta, bez obzira što statistički podaci ALARMANTNO ukazuju na tendenciju bolesti lokomotornog sistema. Ali ne! Ne treba paničiti. Stanje našeg zdravlja možemo održavati i na milion drugih načina. Recimo koristeći najnovije savremene tehnologije. Znate, fascinantna je ta čovjekova opsjednutost da nešto posjeduje (a da to naravno nije zdravlje). Još fascinantnija je opsjednutost pojedinim pomagalima u svakodnevnom životu. Svaka čast onima koji su ih izumili. Neki zaista imaju svoju korisnu svrhu, a neki (ruku na srce) imaju ulogu samo u smanjivanju svakodnevnih kretnji. Pa hajde onda da budemo što više nesposobni. Knjižare se zatvaraju jer u knjige ne idu baterije pa niko ne želi da kupuje knjige. Djeca ne znaju da zavežu pertle jer su današnje patike na čičak (čak smo i u njihovo ime odlučili da im uskratimo pravo na motoriku). “Limeni ljubimci” što su nekad stajali u garaži sad stoje ispred ulaza i koriste se čak i kad trebamo otići do susjedne zgrade (otplaćujemo ih cijeli život pa nas putem do te susjedne zgrade stigne i čir na želudcu). TV daljinski je tu jer nam je bilo teško ustati i promijeniti kanal. Ah ti simpatični mobilni telefoni koji nam guraju glave u njedra, tjeraju nas da smo 24h dnevno robovski dostupni svima. A tek kućanska pomagala koja sve sama obavljaju… Sve to i još više, a ipak vlada požuda i potraga za još novih pomagala koja njihovim vlasnicima zabranjuju učestala podizanja sa udobnog kreveta, čime pospješuju agresivna i depresivna stanja, kardiovaskularne bolesti, lokomotorno raspadanje itd. i time pune pogodite šta? Bolničke i psihijatrijske krevete. Vidite, opet se sve vrti oko tog kreveta.
Tu je i prekomjerna urbanizacija koja je znatno smanjila površinu i prostor za kretanje pa eto razloga više da kažemo da nemamo gdje. Ubjedljivo najubjedljiviji razlog je ono :”Nemam vremena.” Pa dobro, ko nema vremena za vježbanje, prije ili kasnije imat će vremena za bolest. Ali opet kažem, zdravstveno osiguranje sve pokriva a u krajnjem slučaju fond će vam prije ili kasnije vratiti novac potrošen na liječenje. Tu izreka da je bolje spriječiti nego liječiti pada u vodu, a i Hipokratovo vrijeme je bilo i prošlo i njegova misija nije popularno prošla u ovom vremenu. Stoga ostaje samo da vam poželim lijep i udoban kauč, mnogo više tehnološke revolucije i svega ostalog što vodi ka minimalnom kretanju tokom radnog i sobodnog vremena.
Eh da, fotografije sam slučajno ugledala negdje i rado ih dodala uz ovaj tekst. Divno se uklapaju, zar ne?
🙂 
Zamislite da je kičma stub koji nas drži. Taj stub nije postavljen kroz centar našeg tijela nego pozadi i nije čvrst komad. Sastavljen je od mnogo pokretnih segmenata i zglobova gdje se ti isti segmenti sastaju, te postaju hiperpokretljivi i kao rezultat toga ponašaju se kao spojevi – pokretljivost i opterećenje se koncentriše upravo na njih, što uzrokuje njihovu istrošenost brže nego na drugim mjestima. Ti spojevi se nalaze na četiri mjesta: na vrhu gdje se spaja vrat sa lobanjom, spoj donjeg vrata sa rebrima, gdje se donji dio rebara spaja sa donjim dijelom naših leđa, te mjesto gdje se donji dio leđa spaja sa karlicom.
Zašto ovo ne raditi?
